ponedjeljak, 31.07.2006.
ZBOGOM!
Već duže vrijeme razmišljam kako bi izbrisala ovaj blog,no uvijek sam svjesna toga kako će se pojaviti komentari tipa: "Ne! Nemoj brisati! Blog ti je super! Volim te čitati..." te jednostavno neću imati srca to napraviti. Sada su svi postovi (njih oko 100) već izbrisani, ništa nije copy-pasteano te mirne duše mogu reći kako nema povratka. Unatoč tome imam potrebu napisati zadnji post, tj. ono što bi zadnje u životu napisala vjerovatno bi bilo na ovom blogu. To nisu moje posljedne rečenice (jer da jesu bila bi frka, kaj ne?), već upute za kraj. Kada će on doći? Ako sama na njega ne utječem, ne mogu znati..iako mi se jučer činio vrlo blizu.
Ovaj "elektronski dnevnik" pisala sam negdje 9 mjeseci, mijenjala sam adrese, no stil pisanja je uvijek ostao isti. Pokušala sam iznijeti svoje osjećaje (iako vas oni ne zanimaju), stavove, razmišljanja, ili ponekad jednostavno nešto napisati. Teme su varirale od izrazito dubokih do onih površnih, od osobnih do općeljudskih, a sve je to bilo obogaćeno mnoštvom slika i stihova.
Moja stranica je mene obogatila za mnoga poznanstva, čak i duboka prijateljstva.Sada razmišljajući shvaćam da je odgovorna za 2 veze (od toga za jednu sigurno) te za jednu slomljenu dušu. No, ništa nije idealno.
Sanjala sam čudan san. S jednom osobom sam sjedila na travi pokraj dječijeg vrtića, promatrala djecu kako se igraju, uživala u trenutku i društvu, no zatim se ugledala uplakano dijete. Skrenula sam pogled jer nisam željela da išta remeti moju sreću, no to isto dijete je potrčalo prema meni, pogledalo me u oči i samo zanijemilo. Taj blueeye-to-blueeye contact je trajao nekoliko desetaka sekundi te sam tek onda shvatila da sam to ja. To dijete u mom snu je mala Martinica! Uskoro sam se probudila. Što znači vidjeti sebe kao uplakanu petogodišnjakinju? Neobično, bar sam tada bila sretna. Zašto ona nije?
Mnogo sam razmišljala o bogu, smrti, smislu života i svim onim temama koje se razumnom čovjeku kad-tad pojave. No, koliko će on o tome razmišljati je stvar njegovog karaktera, preokupacija i raspoloženja. Tj. kada smo sretni to uzimamo "zdravo za gotovo" i ne postavljamo pitanja, no kada nas obuzme tuga jave nam se misli: "Zašto baš meni? Zašto baš sada? Čime sam to zaslužio/la?" Ne postoji odgovor na to pitanje, a možda i postoji i glasi: "A zašto ne? Zašto se to baš tebi ne bi dogodilo? Zašto bi ti to izbjegao? Po čemu si tako poseban?..."
Shvaćam kako je ljudski život splet situacija, iskustava, poznanstava koji su izrazito nesigurni pa je i onaj fizički život (funkcioniranje organizma) zapravo čudo prirode čija čarolija vrlo lako prestaje. Ako na to ne utječemo, ne znamo kada će se dogoditi. Zapravo, tako je najbolje jer iako je svaki dan života jedan dan bliže smrti, mi bismo bili usredotočeni na smrt zanemarujući život. Iako kad počinje život, počinje i smrt jer život pretpostavlja kraj, a na kraju tog kraja nalazi se početak smrti. Ok, zanemarite moja filozofiranja. Želim reći kako ne znam kada će biti moj kraj, ali znam kako će izgledati.
Iako bih željela biti pokopana na nekoj cvjetnoj livadi na rubu šume u nekom nenaseljenom mjestu, shvaćam da bi to bio problem za ljude koji bi me češće htjeli posjetiti. Ivan goran Kovačić je u svojoj pjesmi "Moj grob" predivno opisao eksterijer u kojem bi on počivao, no...ja nisam on. Tamo gdje sam rođena, tamo želim i počivati. Na kraju se želim vratiti na početak jer sve je to jedan krug življenja i umiranja.
Ne zahtjevam veliku pogrebnu povorku i ceremoniju, zapravo, ne želim svećenika niti križeve. Ako svojim životom nisam zaslužila raj (ili bar nešto slično tome), ne namjeravam preko svećenika, svete vode, križeva te suza bližnjih potkupljivati svetog Petra da mi otvori nebeska vrata. Hm, pitate se kako će izgledati taj obred. Često sam o tome razmišljala te je gotovo sve u mojoj glavi isplanirano.
Ne želim u novinama obavijest o mojoj smrti kako se ne bi mnogo ljudi sakupilo, već samo moji najbliži (obitelj, bliska rodbina i prijatelji). Oni bi se sakupili oko groba te bi onda započeo obred. netko tko je zadržao probranost i smirenost (može i netko nepoznati) imao bi dugi monolog. Zapravo, pročitao bi moje najdraže pjesme upravo ovim redoslijedom:
Utjeha kose
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.
Antun Gustav Matoš
Uhapšen u svojoj magli
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
Svakidašnja jadikovka
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad.
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora, i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
( kad bih mogao biti jak,
kad bih mogo biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
Zapis na pragu
Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja,premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.
Jer ja živim i kad pjesma umre.Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.
Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja.Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja.Moj drugi i moj treći.
Ja ne sanjam o sreći.No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.
Meni bez mene
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni čovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno beskonačno,
a vjetar duva, duva bezutješno
na gole duše koje neprestano
ištu i grle beznadno, beskrajno.
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.
Tin Ujević
Pjesma mrtvog pjesnika
Moj, prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.
Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.
Pred smrću ja se skrih (koliko mogoh)
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.
Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene -- o mrtvi živote!
Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.
Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!
Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!
Dobriša Cesarić
Moj Grob (ovo obavezno mora biti posljedna pjesma)
Moj grob će biti sunčan, tih
i krcat bogatoga sjaja,
beskrajan prostor gdje oluje mru
nad stijenjem zavičaja.
Na njemu neće gorjeti svijeća
niti će naricat žene.
Ja živ ću ostat da smijehom sna
raspršim uspomene.
Uskrsnut neću, i čemu to
živjet ću ljepše neg prije,
a ono što ljudi smrću su zvali
za mene smrt i nije.
To će tek biti slobodan život
od patnji i veriga svijeta,
taj prostor gdje mi polože tijelo
bit će samo vinjeta.
Rasut ću sebe u srca mnoga,
i živjet u bezbroj života,
jer od sadašnjeg mračnoga mene
ostat će samo ljepota.
Josip Pupačić
Nakon što se izražajno pročitaju sve pjesme, onda je red za glazbu. Tj. ako će se kretati pogrebna povorka, onda se obavezno mora čuti Mahlerova simfonija br 2. u D-duru. skladba je vrlo tiha, stoga bi bilo super da je prisutna grobna tišina (kako prikladna fraza).
Zatim slijedi Vivaldijev koncert za violinu i orkestar u E-duru, opus 8, br.1. Proljeće, 2.stavak,
Brahmsova simfonija br. 3 u F-duru, 3.st
te od klasične glazbe još i , šlag na kraju: Chopinov Nokturno u F-molu opus 55, br.1. Molim da nokturno izvodi vrsni pijanist.-ipak je to moja najdraža skladba.
Bilo bi predivno kada bi mi netko na gitari odsvirao:
Dylan: "Knockin` on heaven`s door"
Metallica: "Fade to black", "Nothing else matters"
Anathema: "One last goodbye"
"Don`t cry" mi je jedna od najdražih pjesama, no znam da bi ona sve ljude još više rastužila, a i ne postoji osoba koja bi mi mogla otpjevati te stihove. tj. glasovno bi moglo, no sadržaj nije prikladan.
Moj odlazak će biti drugima neobičan, no meni upravo onakav kakav želim.
Molim one malobrojne koji će se pojaviti neka ne dođe u crnini, tj. oni zapravo mogu, ali ja ne budem. Zahtjevna sam, no ipak se to događa samo jednom u životu. tj. samo je jednom kraj.
Zamišljam se kako u dugoj, bijeloj lepršavoj haljini s raspuštenom kosom i vijenčićem cvijeća na glavi ležim u bijelom lijesu. Bosa sam, kao da sam upravo istrčala iz šume, a oko mene su prosute latice sniježno-bijelih ruža. Samo latice, jer trnje sam dovoljno iskusila. Grob je ukrašen bijelim ljiljanima. Inzistiram na bijelome jer ako nisam za života bila vila, bar tada želim. Mala, lepršava vila koja b željela krila...
Kada se pojavai sumrak, upalit će se voštane svijeće, mene položiti u grob, a svatko neka sa sobom ponese jedan ljiljan. zbogom!!!
Ovako će jednog dana izgledati moj kraj. Ovo sada je samo kraj ovog bloga, no moj život ide dalje. Skupit ću snage, obrisati suze, promijeniti okolinu i samo živjeti.
Zbogom!
